Danas, kada mikluševački Rusini obilježavaju 150. obljetnicu doseljenja
i života na tim prostorima, tu pod srijemskim nebom, na ravnoj i plodnoj
srijemskoj zemlji, imaju se čime pohvaliti, jer sve ono što su postigli
u tome razdoblju zaista je veliki uspjeh. Mikluševci su od samoga doseljenja
Rusina mijenjali svoj izgled u svim pogledima. Po prirodnim zakonima
žitelji su se mijenjali, ali mladje generacije nastavljale su graditi
ono što njihovi preci nisu dovršili.
Tako sam i ja, ono što su moji predhodnici, svećenici, učitelji i drugi
zapisivali, sakupljao, odbradio, načiniq jednu sintezu čiji je rezultat
pred vama – knjiga “Kronika Mikluševaca”. Nastojao sam u toj
knjizi prikazati mnoge značajne dogadjaje, radosne i žalosne trenutke,
sve ono što je na neki način utjecalo da mikluševački rusin zadrži
one osobine koje su krasile njegove pretke.
U novoj sredini Rusini su se razlikovali od svojih susjeda koji su tu
već živeli. Razlikovali su se po jeziku, vjeri, načinu obradjivanja
zemlje, gradnji kuća.vodjenju gospodarstva, po odjeći. Susjedi su ih
često ismijavali, ali to nije smetalo starijim ljudima da nose bijele
široke gače, puštaju dugačku kosu, zavrću brkove. Ponajprije, ono šro
je najvažnije, Rusina je činila Rusinom njegova duhovna kultura. Svoje
nacionalno biće branio je kroz dugačko razdoblje iz dvije kamene
tvrdjave – grkokatoličke crkve i škole.
Knjigu sam naslovio “Kronika Mikluševaca”. Kronika – zbog logičkih razloga.
Čitatelj kronološki može pratiti razvoj, dogadjaje, život, propadanje
i sve ono što je bitno za to zemljopisno odredjeno područje pod srijemskim
nebom i našega čoveka koji ga nastanjuje. Knjiga je napisana i podijeljena
je na poglavlja. Imajući na umu da su pojedine tematike vrlo bliske,
objedinio sam kratko objašnjenje.
1. U prvom poglavlju iznose se dokumenti o spominjanju Mikluševaca
kao naseljenog mjesta prvi put još u 13. stoljeću. Bilo je to naselje
s 30-80 kuća, a u bližoj okolici bila su još dva naselja, Dražinovci
i Pavlovci. Do doseljenja Rusina, tačnije do 1850. godine, na tim prostorima
živeli su ljudi raznih nacionalnih zajednica, najviše Srbi-pravoslavci.
Osnovno zanimanje im je bilo poljodjelstvo, stočarstvo i lov.
2. Demografske prilike. Velike migracije naroda koji su živjeli
na podružju Austro-Ugarske monarhije počele su poslije 1848. godine,
u vrijeme kad povijest bilježi početak raspadanja feudalnog društveno-političkog
sustava. U migraciji sudjeluju i mikluševački Rusini koji se najviše
doseljavaju iz Ruskog Krstura, madnje iz Kucure i drugih mjesta. Najmasovnija
preseljavanja zabilježena su u razdoblju izmedju sedamdesetih i devedesetih
godina 19. stoljeća. Naše pretke, nove žitelje na tom području, privukla
je jeftina, visoka i plodna zemlja. Vidljivo je prema postojećim podacima
da je natalitet bio veliki. U skoro svakoj obitelji bilo je 4-6 djece,
ali velik je bio i mortalitet.
3. Najveći dio knjige posvećen je dvjema kamenim tvrdjavama: grkokatoličkoj
crkvi i školi. Bez obzira što za čitavo razdoblje nije bilo nastave
na rusinskom jeziku, osim za vrijeme prvih 25 godina u okvirima Konfesionalne
škole, nisu podlegli pritiscima asimilacije. Nisu zaboravili svoj rusinski
jezik, svoju pjesmu, svoj folklor. Tu treba zahvaliti svećenicima i
učiteljima. Oni su udarili temelje duhovne i tradicionalne kulture (učitelj
Joakim Kostelnik) da bi po njihovim stazama koračali skoro svi učitelji
i svećenici koji su službovali u Mikluševcima do kraja 2-. stoljeća.
Ovih dana obilježena je 80. obljetnica kulturne djelatnosti. I ovom
prigodom treba istaknuti mnogobrojne uspješne nastupe pjevača, pjevačkog
zbora, pledača i dramskih amatera. Posebni dio posvećen je kulturnoj
manifestaciji koja je održavana od 1968. do 1983. godine. Šesnaest bljeskavica
osvjetljavalo je Mikluševce, a pjesma i ples odzvanjali su daleko, daleko.
4. Privredne prilike i komunalno uredjenje. Najveći dio doseljenih
Rusina bio je uglavnom siromašan. Kako je vrijeme prolazilo domaćinstva
su postajala imućnija, selo je ekonomski jačalo. Mikluševci su imali
nekoliko rekordera u proizvodnji pšenice, kukuruza i mesa. Na taj su
način bili stvoreni izgledni uvjeti za komunalno uredjenje sela. Žitelji
su sa svojim sredstvima sudjelovali u izgradnji čitave infrastrukture
i objekata koji su bili od vitalnog značenja za sve žitelje. Osamdesetih
godina 20. stoljeća selo se isticalo osobitim estetskim uredjenjem te
su Mikluševci proglašeni za najuredjenije selo u cijeloj Republici Hrvatskoj,
a uručeno im je i više saveznih priznanja.
5. Ratna stradanja. Mikluševcani su na ovim prostorima našli
sve što su trebale vrijedne ruke novih mještana. Gradili su sebi i svojoj
djeci bolju budućnost, a onda aje došao Drugi svjetski rat. Zbog ratnih
zbivanja prilikom probijanja Srijemskog fronta svi žitelji morali su
napustiti svoje domove. Devedeset dana, koliko su bili u izbjeglištvu
u Veprovaču nedaleko od Ruskog Krstura.za sve njih činilo se kao vječnost.
Kad su se vratili svojim kućama, u proljeće 1945. godine, našli su pusta
ognjišta, a žalost je bila još veća kada se saznalo za sve žrtve. Poginulo
je ili stradalo na neki drugi način 50. Mikluševčana. Život u novoj
državi bio je vrlo težak. Krenulo se od samog početka, ali kako je vrijeme
prolazilo svako je jutro donosilo nešto bolje i ljepše. Izgradjena je
asfaltna cesta, proizvodnja raste, žitelji su sve imućniji. Mikluševci
su cvjetali. A onda dolazi 1991. godina. Opet rat, opet mikluševački
Rusini doživljavaju velika stradanja. Skoro polovica rusinske populacije
bila je nasilno protjerana iz svojih domova. Dogodio se gotovo isti
scenarij kao i 1945. godine, a i posljedice su slične. Imućna domaćinstva
su opljačkana, zemlja zapuštena, mehanizacija odvežena. Sada u domovinskom
ratu nije bilo toliko fizičkih žrtava, ali pet godina života u progonstvu
svi su teško podnosili. Posljedice su još i danas vidljive.
6. Društveni život. U ovom dijelu pokušao sam obraditi način
druženja Mikluševčana u okvirima Dobrovoljnog vatrogasnog društva i
športsko područje. Šport, osobito nogomet, ulazi u selo tridesetih godina
prošloga stoljeća. Podatke koje rabim skupljao sam ponajviše od živih
ljudi, sudionika dogadjaja, jer pisanih dokumenata ima malo. Iako su
Mikluševci maleno selo na športskom području bili su ravnopravni sa
športašima iz većih sredina. to pokazuju i uspjesi postizani na Sportskim
igrama «Ruskog slova» gdje su tri puta za redom bili ukupni pobjednici.
A u streljaštvu su se natjecali čak u republičkoj ligi...
Glede vatrogasaca, bio sam mišljenja da je i njima neophodno posvetiti
nekoliko stranica. Može se reći da su svoje obaveze profesionalno izvršavali,
a godinama su bili nositelji kulturne djelatnosti u selu, posebno izmedju
Prvog i Drugog svjetskog rata.
Od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja prošlo je već pet godina.
Ratna zbivanja se teško zaboravljaju, iako slike polako blijede. Životni
uvjeti relativno su dobri, ljudi rade, stvaraju, traže se mogućnosti
da se Mikluševcima vrati stara slava, barem približno isti životni standard
kao prije rata. Optimizam je sve veći.