In this essay about linguistic or cultural affiliation
of our language/people I will not take part as a linguist since it was said
enough about our language regarding this view. I want to express my own opinion.
This problem cannot be solved by small group
of our intellectuals and with few articles. It has been argued about almost
100 years. World wide famous scientists (Czechoslovak, Ukrainian-Russian)
started to write about that question by the end of 19th and in the beginning
of the 20th century. According to the opinion of one side (F.Pastrnek J.Pata
and others) our language is west Slovenian and belongs to Czechoslovak group
of speech; and according to the opinion of the other side (V.Hnatjuk, H.Kosteljnik)
our language is Ukrainian dialect. Our man was not still interested in this
problem. The only thing he knew was work and church. But our intellectuals
were interested in the problem of our nationality right from the beginning.
Our theologians from Zagreb and other intellectuals reacted to F.Pastrnek’s
opinion. Making no difference between linguistic affiliation and nationality,
they were offended in their national feeling (since Dr Pastrnek said and claimed that we Slovaks and our people always felt as Ruthenians).
After the Second World War our intellectuals
founded Ruthenian national educational association “Prosveta”. In the foundation
meeting of “Prosveta” discussion about this problem was unavoidable since
it was to be solved in which language the books will be published. Individuals
suggested a big Slovenian language (Russian, Ukrainian) as a literary language
because they did not believe that everything that can be expressed in more
developed language can be expressed in our language too. As we know, the
majority was in favor of Ruthenian language.
“Prosvetaši” represented Ukrainian solution
between the two wars; Ruthenians were considered as a part of Ukrainian people,
and Ruthenian language was considered as a part of Ukrainian language. A
group of Ruthenian intellectuals did not accept that national orientation.
In 1993 they founded cultural-educational union of Yugoslav Ruthenians and
began to publish newspapers ‘Ruthenian ray’ (Russka Zarja - ”Russka” written
with doubled middle consonant because “zrakaši” wanted to make Ruthenian
language closer to Russian language). “Zrakaši” had common Russian orientation:
They considered Ruthenians part of ‘great Russian people’ (consisting of
Russians, Ukrainians, Ruthenians who live in the Carpathians) and their language
is considered as a dialect of the same nation. “Zrakaši” were in close contacts
with Ruthenians who live in the Carpathians.
Arguing between Ukrainian and Ruthenian
stream is continued even after the Second World War and it is present today,
and in a year or two it is going to be 100 years. One hundred years is period
that is long enough for us to learn a lesson that is useful for us. In that
period it would be especially essential to pay attention to realistic views
of individuals. In the very beginning of the polemic teacher Mikola Gubaš
from Kucura wrote his opinion to V. Hnatjuk (I will emphasize several sentences):
Our people are Ruthenian since we are called like that by others (Hungarians, Germans, Slovaks and Serbs) and by ourselves. To which language is our Bačko-Ruthenian dialect the closest? This question should be solved by linguists.
The only thing I know is that our people are like a drop in a sea that lives
among Hungarians, Germans, Serbs and Slovaks almost 150 years and we kept our nationality and its Ruthenian name (....). I have to point out as well: each nation has a right to wish to be called by other nations by their own name
. Serbs and Croats have more dialects, but literary language is the same
for both nations (...) so Serb is Serb and Croat is Croat and none of them
wants to abandon his name.
AS we can see, Gubaš distinguished linguistic
affiliation and national feeling. Nations can speak the same language, and
can be separate nations. We remember that English language is spoken by English,
Americans, Canadians, Australians and others; Spanish language is spoken
by the majority of people in South and Middle America etc.
As far as language is concerned, linguists
are the most competent to express their opinion, as historians are the most
competent for history, ethnographers for ethnography etc. According to my
opinion there is no need to discuss about some delicate questions because
there are people who are single-minded and there is always misunderstanding
between us.
Who is the most competent to say what is our nationality?
Gubaš gave the answer to this question too: each nation has a right to wish to be called by other nations by their own name. The last word has to be said by nation
and that means that nobody of the specialists is competent to talk about
that. And what about our nation? We are not only a group of tenth intellectuals
in Ruthenian schools and editorial offices.
None of us has a right to express his opinion
on our nationality in meetings until he “hears” what his people think and
feel (people are not so educated but they have a healthy philosophy). Telling
the truth, if we have to “hear” thoughts and feelings of people then we are
in a way separated from it; we could have to talk to a common man or to conduct
200, 300 and more questionnaires with people in the way all social groups
are present. The majority in favor will determine the name (if they say we
are Etruscans we will be Etruscans).
In 1945 when professor Jaša Bakov initiated
the reform of our alphabet and orthography the majority of discussion participants
came forward in emotional way, weather in favor of Bakov’s reform or against
it. Maftej Vinaj suggested that this question should be solved in more public
meetings in our places and in that way our people would have a chance to
speak out. I do not want to suggest that the problem of our nationality should
be discussed in a public meeting. I just want to emphasize once again that
Ruthenians cannot be represented by individuals who are not in contact with
people.
During our discussion through centuries
about the question of our linguistic affiliation and nationality we have
been repeating the same mistakes always.
Extreme representatives of Ukrainian side
did not realize that mistake is within themselves, that their view is lonely
and irregular since people did not accept it for 100 years. On the other
hand, since Ukrainians and Ruthenians (who live in the Carpathians) have
the common cultural tradition, we do not need to cut the connections with
the tradition. No one from Ruthenians did such thing in the past. That is
why it is our lesson from past.
People, who think that we can survive only
if we submit to a stronger nation, should lock into the contemporary and
our past: Our rights (either nation or nationality) are guaranteed by our
constitution and the whole world knows about the handful of Ruthenians. If
we look back into our past, we will see, as M. Gubaš noticed, that Ruthenians
survived through more than 240 years although they had less rights tan today.
Their vitality kept them alive. That is why I am deeply convinced that we
will survive in the future till the moment we have a piece of vitality and
faith with which our predecessors kept their name and language. We will survive
no matter if we proclaim ourselves a nation or nationality.
I write this report because I am conscious
that the problem of our national name is the most important problem in our
cultural life. That is only the ‘problem’ of our intelligence that is not
so numerous, but it is not the problem of all Ruthenians. Blinded with this,
‘unsolvable’ problem for 100 years, we cannot see the more important things.
After the Second World War we had primary
schools (lower and/or higher classes) in all Ruthenian villages. Since then
till today one by one school is abolished. We surrender to natural elements
and are not taking energetic steps in order to preserve our rights given
by the constitution.
When our schools were abolished, we began
to introduce optional studies of Ruthenian language. Some schools do not
have the programs even now. In a way laws were obstacles but they are not
eternal and can be changed. We observ3 how the study of a native language
is abolished in the schools attended by 20 Ruthenian pupils and we would
have to take care about that and keep it present even in the places where
1,2, or 3 pupils are present. We must have the contact with all our children
not only in the country but in the world as well.
Today while in great economic crisis for
each our book or newspaper we are waiting to get some money from our association.
Our RNPD paid for that from the donors’ fund. We should found again one auxiliary
fund from donation sources and for our cultural needs in this critical situation.
Instead of arguing about things that are
not important we should give all our power in order to prepare our cultural
—educational field.
______________________________
“Prosvetaši” — Members and followers of “Prosveta” association
“Zrakaši”- Members and followers of ”Ruska zarja”
dr Julijan RAMAČ
POTREBNIJA NAM JE LJUBAV
PREMA SVOME I VITALNOST
U ovoj rospravi o jezičkoj, odnosno kulturnoj pripadnosti našeg jezika/naroda
neću uzeti učešće kao jezičar, jer je o našem jeziku u tom pogledu već dosta
rečeno. Želim da kažem svoje lično mišljenje.
Ovaj problem ne može putem par članaka da reši mala grupa naših intelektualaca.
Nad njim se već skoro 100 godina lome koplja. O tom pitanju počeli su da
pišu krajem 19. i na početku 20. veka svetski naučnici (čehoslovački, ukrajinsko-ruski
i dr.). Po jedinima (F. Pastrnek, J. Pata i dr.) naš jezik je zapadanoslovenski
i pripada čehoslovačkoj grupi govora; po drugima (V. Hnatjuk, H. Kosteljnik)
naš jezik je ukrajinski dijalekt. Našeg čoveka ovaj problem još nije zanimao.
On je znao samo za rad i crkvu. No naše školovane ljude problem naše nacionalnosti
zanimao je od samog početka. Već tada su na stanovište F. Pastrneka reagovali
naši bogoslovi iz Zagreba i neki drugi intelektualci. Ne razlikujući jezičku
pripadnost od nacionalne, oni su se osetili pogođenim u svom nacionalnom
osećanju (jer je rekao i tvrdio dr Pastrnek da smo ni Slovaci, a mi i ceo
naš narod... uvek smo se osećali Rusinima).
Ovi naši intelektualci nakon Drugog svetskog rata osnovali su Rusinsko
narodno prosvetno društvo “Prosveta”. Već na osnivačkom sastanku “Prosvete”
diskusija o ovom problemu bila je nezaobilazna, jer se rešavalo na kakvom
jeziku treba izdavati knjige. Pojedinci su za književni jezik predlagali
neki veliki slovenski jezik (ruski, ukrajinski), jer nisu verovali da se
na našem jeziku može izraziti sve što se može i na drugim, razvijenijim.
Kao što znamo, većina je bila za rusinski jezik.
“Prosvetaši” su između dva rata zastupali ukrajinsku opciju: Rusine su
smatrali delom ukrajinskog naroda, a rusinski jezik - dijalektom ukrajinskog
jezika. Jedan deo rusinskih intelektualaca nije prihvatao takvu nacionalnu
orijentaciju. Oni su 1933. godine osnovali Kulturno-prosvetni savez jugoslovenskih
Rusina i počeli da izdaju novine “Rusinski zrak” (“?????? ????”. “??????”
sa udvojenim srednjim suglasnikom zbog toga što su “zrakaši” želeli da rusinski
jezik približe ruskom.) “Zrakaši” si bili opšterusinske orijentacije: Rusine
su smatrali delom “velikog ruskog naroda” (koji čine Rusi, Ukrajinci i karpatski
Rusini zajedno), a njihov jezik smatrali su dijalektom tog istog naroda.
“Zrakaši” su održavali bliske odnose sa karpatskim Rusinima.
Lomljenje kopalja između ukrajinske i rusinske struje nastavljeno je
i nakon Drugog svetskog rata i traje i danas, kroz godinu-dve biće tome 100
godina. A 100 godina je sasvim dovoljno da bismo iz svega toga izvukli za
sebe neke korisne pouke. Posebno bi u tom minulom periodu trebalo obratiti
pažnju na realna stanovišta pojedinaca. Tako je još na početku polemike kucurski
učitelj Mikola Gubaš napisao V. Hnatjuku svoje mišljenje (podvlačim neke
rečenice): naš narod je rusinski, jer se sam tako naziva i drugi ga tako
nazivaju: Mađari, Nemci, Slovaci i Srbi. I dalje: Kojem jeziku je naš bačko-rusinski
dijalekt najbliži, to neka određuju jezičari. Ja samo to znam da naš narod
poput jedne kapi vode u moru, među Mađarima, Nemcima, Srbima i Slovacima
živi već 150 godina i sačuvao je svoju narodnost i svoje rusinsko ime (...).
Imam još da napomenem ovo: svaki narod ima pravo želeti da ga drugi narodi
onakvim imenom nazivaju kakvim on sam sebe naziva. Srbi i Hrvati imaju više
dijalekata, ali je književni jezik u oba naroda isti (...) pa i tako Srbin
ostaje Srbinom, a Hrvat Hrvatom i nijedan ne želi da svoje ime napusti.
Kao što vidimo, Gubaš je dobro razlikovao jezičku pripadnost i nacionalno
osećanje. Narodi mogu da govore i isti jezik, a mogu da se osećaju kao posebni
narodi. Setimo se da engleski govore Englezi, Amerikanci, Kanađani, Australijanci
i dr., španski skoro svi narodi Južne i Srednje Amerike itd.
Što se tiče jezika, tu su svakako najkompetentniji da kažu svoje mišljenje
jezičari, kao što su za našu istoriju najkompetentniji istoričari, za etnografiju
- etnografi itd. O nekim osetljivim pitanjima, po mom uverenju, ipak ne treba
mnogo diskutovati, jer uvek ima ljudi koji na ta pitanja gledaju jednostrano
i stoga uvek iznova dolazi do nesporazuma među nama.
A ko je onda kompetentan da kaže šta smo po narodnosti? I na ovo pitanje
Gubaš je dao odgovor: svaki narod ima pravo želeti da ga drugi narodi onakvim
imenom nazivaju kakvim on sam sebe naziva. Tu, znači, već nisu kompetentni
nikakvi stručnjaci, tu poslednju reč mora kazati sam narod. A naš narod to
nismo mi - nekoliko desetina intelektualaca u nekolikim rusinskim školama
i redakcijama. Stoga nijedan od nas nema pravo davati na nekim forumima poslednju
reč o našoj nacionalnoj pripadnosti dok ne “oslušne” šta narod misli i oseća
(narod je manje obrazovan, ali filozofiju ima zdravu). Istinu govoreći, ako
moramo “osluškivati” misli i osećanja naroda, onda smo se od njega već delimično
odvojili; mi bismo morali i misliti i osećati zajedno s narodom. A ko baš
mora da “oslušne”, neka porazgovara sa bilo kojim našim običnim čovekom,
ili neka podeli 200, 300 pa i više anketnih listića narodu i to tako da procentualno
budu jednako zastupljene sve društvene grupe. I kako bude rekla većina, neka
tako bude (pa ako većina bude rekla da smo Etrurci, budimo Etrurci).
Kad je 1945. godine profesor Jaša Bakov dao inicijativu za promenu našeg
pisma i pravopisa, većina učesnika u diskusiji emotivno je istupala, makar
bili za Bakovljevu reformu ili protiv nje. A Maftej Vinaj predložio je da
se to reši na širim skupovima po našim mestima, kako bi se na taj način sam
narod izjasnio. Ne želim time da sugerišem da i o problemu naše nacionalnosti
treba raspraviti na nekom širokom skupu. Hoću samo još jednom da naglasim
da Rusine tu ne mogu da zastupaju pojedinci koji nisu u bliskoj vezi s narodom.
U tom našem vekovnom natezanju oko pitanja naše jezičke i nacionalne
pripadnosti ponavljali smo i ponavljamo uvek iste greške. Ekstremni predstavnici
ukrajinske linije ni do danas nisu shvatili kako greška mora da je u njima
samima, da je njihovo stanovište usamljeno i nepravilno, kad ga narod za
sto godina nije prihvatio. S druge strane, pošto sa Ukrajincima imamo zajedničku
kulturnu tradiciju, ne treba s tom tradicijom prekidati sve veze. To u prošlosti
još niko od Rusina nije uradio. Zato nam je i to pouka iz prošlosti.
Oni što smatraju da se možemo održati samo ako se priklonimo jačoj naciji,
neka se malo više zagledaju u savremenost i našu prošlost: Naša prava (bilo
naroda, bilo narodnosti) zagarantovana su nam ustavom, a o šačici Rusina
zna takoreći ceo svet. Kako zbog ustava, tako i zbog celog sveta niko danas
neće doći da nam oduzima prava. A ako se osvrnemo na prošlost, videćemo,
kao što je to i M. Gubaš konstatovao, da su se Rusini kroz više od 240 godina
održali iako su imali manja prava nego danas. Održala ih je njihova vitalnost.
Stoga sam duboko uveren da ćemo se i u budućnosti održati dotle dok budemo
imali makar delić one vitalnosti i vere s kakvom su naši pradedovi čuvali
svoje ime i svoj jezik. Održaćemo se toliko bez obzira na to hoćemo li se
proglasiti za narod ili za narodnost.
Ovaj dopis pišem i zato što sam svestan da problem našeg nacionalnog
imena nije najvažniji problem u našem kulturnom životu. To je samo “problem”
naše malobrojne inteligencije, a ne i svih Rusina. Zaslepljeni ovim, već
100 godina “nerešivim” problemom, mi ne vidimo važnije, mnogo važnije stvari:
Nakon Drugog svetskog rata imali smo osnovne škole (niže ili i više razrede)
u svim rusinskim selima. Od tada do danas jedna po jedna škola se ukida.
Prepuštamo se stihiji i ne preduzimamo energične korake da bismo sačuvali
svoja prava koja nam daje ustav.
Kad su nam se škole ukinule, počeli smo da uvodimo fakultativno izučavanje
rusinskog jezika. U nekim školama i toga već nema. Istina je da su nas tu
i tamo kočili neki zakonski propisi, ali zakoni nisu večni i uvek se mogu
promeniti. Gledamo kako se ukida izučavanje maternjeg jezika u školama gde
ima 20 rusinskih učenika, a morali bismo nastojati da se ono održava i tamo
gde ima dva-tri učenika, pa makar i samo jedan. Kontakt sa svom našom decom
morali bismo održavati ne samo u našoj zemlji nego i u celom svetu.
Mi u sadašnjoj ekonomskoj krizi za svaku knjigu i svaku novinu čekamo
novac od društva. A naše RNPD je sve to plaćalo iz priloga darodavaca. Upravo
u sadašnje krizno vreme trebalo bi ponovo osnovati jedan pomoćni fond od
dobrovoljnih priloga za naše kulturne potrebe.
Umesto lomljenja kopalja oko nevažnih stvari treba da damo sve snaga za obrađivanje našeg kulturno-prosvetnog polja.
dr Julijan TAMAŠ
RUSINSKO PITANJE U SREDNJOJ EVROPI
Istorija rusinskog pitanja u srednjoj Evropi počinje činjenicom da etnonim
“Rusin” (“Ruten”) od XII veka pa do danas označava, u najširem smislu pre
formiranja evropskih nacija, sve istočne Slovene; u užem smislu, sa stanovišta
etnologije, označava starosedeoce Karpata kao njihov stabilni etnografski
prostor. U širem smislu istorijskog prostora etnonim “Rusin” obuhvata, kao
stariji, pretke današnjih Ukrajinaca, sve do raspada Austrougarske i do formiranja
ukrajinske nacije i njene države, Ukrajinske SSR*. Rusini koji su ostali,
nakon raspada Austrougarske 1918., u novoformiranim srednjoevropskim državama,
Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Jugoslaviji, zadržali su do danas etnonime
“Rusin”, “Rusnak”, “Lemko”, sa starijim verzijama etnonima “Ugrorus” i novijim
“Vihodnjar” (istočni Slovak”) i jugoslovenski “Rusnak”. Sudbina Rusina van
Ukrajinske SSR zavisila je od politike državotvornih nacija prema manjinama.
Za sve je karakteristično da bi se sličnim mehanizmom proglasila posebnost
Rusina u svakoj srednjoevropskoj državi, kako bi se presekle istorijske i
kulturne veze Rusina i Ukrajinaca kao najjače i najčitljivije, i kako bi
se ubrzala asimilacija Rusina u državotvorne srednjoevropske nacije.
Za većinu Rusina srednje Evrope karakteristično je da su pripadnici grkokatoličke
crkve - od 1596. Galicija, a od 1646. Zakarpatje (Prikarpatje) - dok su Rusini
i Ukrajinci van srednje Evrope brojni pripadnici pravoslavne crkve, što neprekidno
olakšava njihovo asimilovanje u Ruse. Koliko je grkokatolička crkva Rusinima
Galicije i Jugoslavije čuvala nacionalni i kulturni identitet, toliko je
olakšavala: prvo, prevođenje u katoličku veru, a potom potpunu denacionalizaciju
u državotvorne katoličke srednjoevropske nacije, u Poljake, Slovake i Mađare.
Danas, nezvanično, bez preciznog popisa, Rusina i Lemka u srednjoj Evropi
ima oko milion: u Jugoslaviji ih zvanično ima oko 25.000, u Češko-Slovačkoj
kao Rusina-Ukrajinaca ima ih isto toliko, u Poljskoj nezvanično oko 150.000,
u Zakarpatskoj oblasti ih nezvanično ima oko 800.000. Broj Rusina u XX veku
stagnira, jer bukvalno nikad nisu imali dokraja priznat nacionalni i kulturni
identitet - osim u Jugoslaviji, gde su malobrojni i odsečeni od matičnog
etnografskog prostora - te su bili poslednji živi dokaz jednog starog slovenskog
identiteta, a time i slab istorijski integrativni faktor na svom izvornom
istorijskom prostoru. Nakon raspada Austrougarske, Sen-Žermenskim mirom i
Vašingtonskom konvencijom Rusinima je obećana autonomija.
U Masarikovoj i Benešovoj Čehoslovačkoj državi prvom prilikom bila je
samo formalno ostvarena. Nigde dokraja nije bila izvedena. Odlukom Kominterne
da ne postoji poseban rusinski narod, i nakon polovine XX veka, u Čehoslovačkoj
se Rusini administrativno prevode u Slovake. Jer je navodno njihov rusinski
jezik samo istočni dijalekt slovačkog jezika.
Međutim, to je bilo pogrešno obrazloženje. Ispravno objašnjenje jeste
da je takozvani istočnoslovački dijalekt, u stvari, jezik Rusina, pri čemu
Rusini nisu Slovaci, niti Slovjaci (kako ih je nazivao Hnatjuk) sa dekretivnim
lingvističkim preimenovanjem.
U Čehoslovačkoj i srednjoj Evropi rusinsko pitanje je skinuto s dnevnog
reda, a asimilacija je nakon raspada socijalističkih država u srednjoj Evropi
dobila ubrzanje. Tamo gde su ostali vernici katoličke crkve, a to je opet
Poljska, Čehoslovačka, Ukrajina, Mađarska i Jugoslavija, premda se u većini
tih zemalja govori o Slovacima, Poljacima, Mađarima rusinske vere (grkokatolička
crkva), mi danas sa sigurnošću znamo da su to, u stvari, i svi bivši (da
li i budući?) Rusini, asimilovani u pripadnike državotvornih nacija srednje
Evrope.
Rusinsko pitanje u srednjoj Evropi danas je politički ponovo aktuelizovano.
Njegova važnost kroz istoriju srednje Evrope nimalo nije manja od jevrejskog
ili romskog pitanja. Osam vekova ravnodušnosti Evrope pojačava njegovu aktuelnost.
Istorijski fenomen koji preživi osam vekova ima pravo na život.
Svoj predlog šta uraditi s rusinskim pitanjem u srednjoj Evropi danas
počinjem sećanjem na misao Vilijema Siton-Votsona Starijeg, koji je u knjizi
»Nova Slovačka« (»The New Slowakia«, 1924, str. 800) rekao da neće biti mira
u srednjoj Evropi - a njemu kao poznatom poznavaocu istorije srednje Evrope
i Balkana moramo verovati - dok se ne reši manjinsko pitanje, jer manjine
naseljavaju mnoga granična područja i time, u povoljnim istorijskim prilikama,
prirodno destabilizuju postojeće granice. Mislim da manjine ne smi izvirivati
iz svoje države, preko granice, na svoje matične teritorije kao na prostor
sreće za granicom. Da bi manjine prepoznale prostor sreće u vlastitoj državi,
državotvorne nacije srednje Evrope moraju promeniti taktiku prema njima,
a to znači da manjine ne smeju biti neželjeni ili nezvani gosti. Kolektivna
prava manjina treba odeliti od građanskih prava. Time nacija neće biti osnovni
konstituent države, nego će to biti pojedinac (građanin kao zrela ljudska
ličnost), kulturni identitet (i nacija i manjina), a ekonomija će biti onaj
regulativ, onaj vetar koji će rasterati pauke što su nebo premrežili, koji
će povezati ljude, države, nacije i manjine u njima. Granice će tako omekšati,
a povezaće se ljudi iz srednje Evrope i neće se praviti zidovi između njih,
zidovi između država, manjina, profesija, ličnosti - pa i zidovi u dušama
ličnosti, ljudi kao pojedinaca, time padaju.
Predlažem da se u svim državama srednje Evrope prizna Rusinima regionalni,
kulturni i nacionalni integritet. Najjača odbrana nacionalnog integriteta
nije država, kako se pogrešno smatralo u Evropi u poslednja tri veka, nego
ekonomija i kultura. Moneta i kultura najbolji su čuvari i nacionalnog identiteta
i ljudskog dostojanstva. Rusinima nije tako važno da li su narod ili nacija.
Rusini su Evropa s jasnim kulturnim identitetom. Stoga su im regionalni
kulturni identitet i kulturna autonomija dovoljni. Evropu (Poljaka, Slovaka,
Ukrajinaca, Mađara, Jugoslovena) to mnogo ne košta, Rusinima je dovoljno,
a i Evropa i Rusini dobijaju zdrav civilizacijski kriterijum proveren kroz
sedam vekova istorije srednje Evrope. Možda će se time verifikovati tvrdnja
da se trpljenjem stiže do sreće i da nije bez razloga rečeno u jednom starom
grčkom zapisu: Rusin je vidra. To govori da: Vama ne škodi, a nama je dobro!
---------------------------------------------------
* U stvari, neki kao prvu ukrajinsku državu vide Galičko-Volinsku kneževinu,
a kao drugu kratkotrajnu Ukrajinsku Narodnu Republiku (1917), kojoj je na
čelu bio Mihail Hruševski. Danas, razume se, postoji Republika Ukrajina.