ramaclat


dr Julijan RAMAČ

WE NEED LOVE TOWARDS
OUR VALUES AND VITALITY

Dr Julijan RAMA Č : Potrebnija nam je ljubav prema svome i vitalnost

Dr Julijan TAMAŠ: Rusinsko pitanje u srednjoj Evropi

In this essay about linguistic or cultural affiliation of our language/people I will not take part as a linguist since it was said enough about our language regarding this view. I want to express my own opinion.
This problem cannot be solved by small group of our intellectuals and with few articles. It has been argued about almost 100 years. World wide famous scientists (Czechoslovak, Ukrainian-Russian) started to write about that question by the end of 19th and in the beginning of the 20th century. According to the opinion of one side (F.Pastrnek J.Pata and others) our language is west Slovenian and belongs to Czechoslovak group of speech; and according to the opinion of the other side (V.Hnatjuk, H.Kosteljnik) our language is Ukrainian dialect. Our man was not still interested in this problem. The only thing he knew was work and church. But our intellectuals were interested in the problem of our nationality right from the beginning. Our theologians from Zagreb and other intellectuals reacted to F.Pastrnek’s opinion. Making no difference between linguistic affiliation and nationality, they were offended in their national feeling (since Dr Pastrnek said and claimed that we Slovaks and our people always felt as Ruthenians).
After the Second World War our intellectuals founded Ruthenian national educational association “Prosveta”. In the foundation meeting of “Prosveta” discussion about this problem was unavoidable since it was to be solved in which language the books will be published. Individuals suggested a big Slovenian language (Russian, Ukrainian) as a literary language because they did not believe that everything that can be expressed in more developed language can be expressed in our language too. As we know, the majority was in favor of Ruthenian language.
“Prosvetaši” represented Ukrainian solution between the two wars; Ruthenians were considered as a part of Ukrainian people, and Ruthenian language was considered as a part of Ukrainian language. A group of Ruthenian intellectuals did not accept that national orientation. In 1993 they founded cultural-educational union of Yugoslav Ruthenians and began to publish newspapers ‘Ruthenian ray’ (Russka Zarja - ”Russka” written with doubled middle consonant because “zrakaši” wanted to make Ruthenian language closer to Russian language). “Zrakaši” had common Russian orientation: They considered Ruthenians part of ‘great Russian people’ (consisting of Russians, Ukrainians, Ruthenians who live in the Carpathians) and their language is considered as a dialect of the same nation. “Zrakaši” were in close contacts with Ruthenians who live in the Carpathians.
Arguing between Ukrainian and Ruthenian stream is continued even after the Second World War and it is present today, and in a year or two it is going to be 100 years. One hundred years is period that is long enough for us to learn a lesson that is useful for us. In that period it would be especially essential to pay attention to realistic views of individuals. In the very beginning of the polemic teacher Mikola Gubaš from Kucura wrote his opinion to V. Hnatjuk (I will emphasize several sentences): Our people are Ruthenian since we are called like that by others (Hungarians, Germans, Slovaks and Serbs) and by ourselves. To which language is our Bačko-Ruthenian dialect the closest? This question should be solved by linguists. The only thing I know is that our people are like a drop in a sea that lives among Hungarians, Germans, Serbs and Slovaks almost 150 years and we kept our nationality and its Ruthenian name (....). I have to point out as well: each nation has a right to wish to be called by other nations by their own name . Serbs and Croats have more dialects, but literary language is the same for both nations (...) so Serb is Serb and Croat is Croat and none of them wants to abandon his name.
AS we can see, Gubaš distinguished linguistic affiliation and national feeling. Nations can speak the same language, and can be separate nations. We remember that English language is spoken by English, Americans, Canadians, Australians and others; Spanish language is spoken by the majority of people in South and Middle America etc.
As far as language is concerned, linguists are the most competent to express their opinion, as historians are the most competent for history, ethnographers for ethnography etc. According to my opinion there is no need to discuss about some delicate questions because there are people who are single-minded and there is always misunderstanding between us.
Who is the most competent to say what is our nationality?
Gubaš gave the answer to this question too: each nation has a right to wish to be called by other nations by their own name. The last word has to be said by nation and that means that nobody of the specialists is competent to talk about that. And what about our nation? We are not only a group of tenth intellectuals in Ruthenian schools and editorial offices.
None of us has a right to express his opinion on our nationality in meetings until he “hears” what his people think and feel (people are not so educated but they have a healthy philosophy). Telling the truth, if we have to “hear” thoughts and feelings of people then we are in a way separated from it; we could have to talk to a common man or to conduct 200, 300 and more questionnaires with people in the way all social groups are present. The majority in favor will determine the name (if they say we are Etruscans we will be Etruscans).
In 1945 when professor Jaša Bakov initiated the reform of our alphabet and orthography the majority of discussion participants came forward in emotional way, weather in favor of Bakov’s reform or against it. Maftej Vinaj suggested that this question should be solved in more public meetings in our places and in that way our people would have a chance to speak out. I do not want to suggest that the problem of our nationality should be discussed in a public meeting. I just want to emphasize once again that Ruthenians cannot be represented by individuals who are not in contact with people.
During our discussion through centuries about the question of our linguistic affiliation and nationality we have been repeating the same mistakes always.
Extreme representatives of Ukrainian side did not realize that mistake is within themselves, that their view is lonely and irregular since people did not accept it for 100 years. On the other hand, since Ukrainians and Ruthenians (who live in the Carpathians) have the common cultural tradition, we do not need to cut the connections with the tradition. No one from Ruthenians did such thing in the past. That is why it is our lesson from past.
People, who think that we can survive only if we submit to a stronger nation, should lock into the contemporary and our past: Our rights (either nation or nationality) are guaranteed by our constitution and the whole world knows about the handful of Ruthenians. If we look back into our past, we will see, as M. Gubaš noticed, that Ruthenians survived through more than 240 years although they had less rights tan today. Their vitality kept them alive. That is why I am deeply convinced that we will survive in the future till the moment we have a piece of vitality and faith with which our predecessors kept their name and language. We will survive no matter if we proclaim ourselves a nation or nationality.
I write this report because I am conscious that the problem of our national name is the most important problem in our cultural life. That is only the ‘problem’ of our intelligence that is not so numerous, but it is not the problem of all Ruthenians. Blinded with this, ‘unsolvable’ problem for 100 years, we cannot see the more important things.
After the Second World War we had primary schools (lower and/or higher classes) in all Ruthenian villages. Since then till today one by one school is abolished. We surrender to natural elements and are not taking energetic steps in order to preserve our rights given by the constitution.
When our schools were abolished, we began to introduce optional studies of Ruthenian language. Some schools do not have the programs even now. In a way laws were obstacles but they are not eternal and can be changed. We observ3 how the study of a native language is abolished in the schools attended by 20 Ruthenian pupils and we would have to take care about that and keep it present even in the places where 1,2, or 3 pupils are present. We must have the contact with all our children not only in the country but in the world as well.
Today while in great economic crisis for each our book or newspaper we are waiting to get some money from our association. Our RNPD paid for that from the donors’ fund. We should found again one auxiliary fund from donation sources and for our cultural needs in this critical situation.
Instead of arguing about things that are not important we should give all our power in order to prepare our cultural —educational field.

______________________________
“Prosvetaši” — Members and followers of “Prosveta” association
“Zrakaši”- Members and followers of ”Ruska zarja”






dr Julijan RAMAČ


POTREBNIJA NAM JE LJUBAV
PREMA SVOME I VITALNOST


U ovoj rospravi o jezičkoj, odnosno kulturnoj pripadnosti našeg jezika/naroda neću uzeti učešće kao jezičar, jer je o našem jeziku u tom pogledu već dosta rečeno. Želim da kažem svoje lično mišljenje.
Ovaj problem ne može putem par članaka da reši mala grupa naših intelektualaca. Nad njim se već skoro 100 godina lome koplja. O tom pitanju počeli su da pišu krajem 19. i na početku 20. veka svetski naučnici (čehoslovački, ukrajinsko-ruski i dr.). Po jedinima (F. Pastrnek, J. Pata i dr.) naš jezik je zapadanoslovenski i pripada čehoslovačkoj grupi govora; po drugima (V. Hnatjuk, H. Kosteljnik) naš jezik je ukrajinski dijalekt. Našeg čoveka ovaj problem još nije zanimao. On je znao samo za rad i crkvu. No naše školovane ljude problem naše nacionalnosti zanimao je od samog početka. Već tada su na stanovište F. Pastrneka reagovali naši bogoslovi iz Zagreba i neki drugi intelektualci. Ne razlikujući jezičku pripadnost od nacionalne, oni su se osetili pogođenim u svom nacionalnom osećanju (jer je rekao i tvrdio dr Pastrnek da smo ni Slovaci, a mi i ceo naš narod... uvek smo se osećali Rusinima).
Ovi naši intelektualci nakon Drugog svetskog rata osnovali su Rusinsko narodno prosvetno društvo “Prosveta”. Već na osnivačkom sastanku “Prosvete” diskusija o ovom problemu bila je nezaobilazna, jer se rešavalo na kakvom jeziku treba izdavati knjige. Pojedinci su za književni jezik predlagali neki veliki slovenski jezik (ruski, ukrajinski), jer nisu verovali da se na našem jeziku može izraziti sve što se može i na drugim, razvijenijim. Kao što znamo, većina je bila za rusinski jezik.
“Prosvetaši” su između dva rata zastupali ukrajinsku opciju: Rusine su smatrali delom ukrajinskog naroda, a rusinski jezik - dijalektom ukrajinskog jezika. Jedan deo rusinskih intelektualaca nije prihvatao takvu nacionalnu orijentaciju. Oni su 1933. godine osnovali Kulturno-prosvetni savez jugoslovenskih Rusina i počeli da izdaju novine “Rusinski zrak” (“?????? ????”. “??????” sa udvojenim srednjim suglasnikom zbog toga što su “zrakaši” želeli da rusinski jezik približe ruskom.) “Zrakaši” si bili opšterusinske orijentacije: Rusine su smatrali delom “velikog ruskog naroda” (koji čine Rusi, Ukrajinci i karpatski Rusini zajedno), a njihov jezik smatrali su dijalektom tog istog naroda. “Zrakaši” su održavali bliske odnose sa karpatskim Rusinima.
Lomljenje kopalja između ukrajinske i rusinske struje nastavljeno je i nakon Drugog svetskog rata i traje i danas, kroz godinu-dve biće tome 100 godina. A 100 godina je sasvim dovoljno da bismo iz svega toga izvukli za sebe neke korisne pouke. Posebno bi u tom minulom periodu trebalo obratiti pažnju na realna stanovišta pojedinaca. Tako je još na početku polemike kucurski učitelj Mikola Gubaš napisao V. Hnatjuku svoje mišljenje (podvlačim neke rečenice): naš narod je rusinski, jer se sam tako naziva i drugi ga tako nazivaju: Mađari, Nemci, Slovaci i Srbi. I dalje: Kojem jeziku je naš bačko-rusinski dijalekt najbliži, to neka određuju jezičari. Ja samo to znam da naš narod poput jedne kapi vode u moru, među Mađarima, Nemcima, Srbima i Slovacima živi već 150 godina i sačuvao je svoju narodnost i svoje rusinsko ime (...). Imam još da napomenem ovo: svaki narod ima pravo želeti da ga drugi narodi onakvim imenom nazivaju kakvim on sam sebe naziva. Srbi i Hrvati imaju više dijalekata, ali je književni jezik u oba naroda isti (...) pa i tako Srbin ostaje Srbinom, a Hrvat Hrvatom i nijedan ne želi da svoje ime napusti.
Kao što vidimo, Gubaš je dobro razlikovao jezičku pripadnost i nacionalno osećanje. Narodi mogu da govore i isti jezik, a mogu da se osećaju kao posebni narodi. Setimo se da engleski govore Englezi, Amerikanci, Kanađani, Australijanci i dr., španski skoro svi narodi Južne i Srednje Amerike itd.
Što se tiče jezika, tu su svakako najkompetentniji da kažu svoje mišljenje jezičari, kao što su za našu istoriju najkompetentniji istoričari, za etnografiju - etnografi itd. O nekim osetljivim pitanjima, po mom uverenju, ipak ne treba mnogo diskutovati, jer uvek ima ljudi koji na ta pitanja gledaju jednostrano i stoga uvek iznova dolazi do nesporazuma među nama.
A ko je onda kompetentan da kaže šta smo po narodnosti? I na ovo pitanje Gubaš je dao odgovor: svaki narod ima pravo želeti da ga drugi narodi onakvim imenom nazivaju kakvim on sam sebe naziva. Tu, znači, već nisu kompetentni nikakvi stručnjaci, tu poslednju reč mora kazati sam narod. A naš narod to nismo mi - nekoliko desetina intelektualaca u nekolikim rusinskim školama i redakcijama. Stoga nijedan od nas nema pravo davati na nekim forumima poslednju reč o našoj nacionalnoj pripadnosti dok ne “oslušne” šta narod misli i oseća (narod je manje obrazovan, ali filozofiju ima zdravu). Istinu govoreći, ako moramo “osluškivati” misli i osećanja naroda, onda smo se od njega već delimično odvojili; mi bismo morali i misliti i osećati zajedno s narodom. A ko baš mora da “oslušne”, neka porazgovara sa bilo kojim našim običnim čovekom, ili neka podeli 200, 300 pa i više anketnih listića narodu i to tako da procentualno budu jednako zastupljene sve društvene grupe. I kako bude rekla većina, neka tako bude (pa ako većina bude rekla da smo Etrurci, budimo Etrurci).
Kad je 1945. godine profesor Jaša Bakov dao inicijativu za promenu našeg pisma i pravopisa, većina učesnika u diskusiji emotivno je istupala, makar bili za Bakovljevu reformu ili protiv nje. A Maftej Vinaj predložio je da se to reši na širim skupovima po našim mestima, kako bi se na taj način sam narod izjasnio. Ne želim time da sugerišem da i o problemu naše nacionalnosti treba raspraviti na nekom širokom skupu. Hoću samo još jednom da naglasim da Rusine tu ne mogu da zastupaju pojedinci koji nisu u bliskoj vezi s narodom.
U tom našem vekovnom natezanju oko pitanja naše jezičke i nacionalne pripadnosti ponavljali smo i ponavljamo uvek iste greške. Ekstremni predstavnici ukrajinske linije ni do danas nisu shvatili kako greška mora da je u njima samima, da je njihovo stanovište usamljeno i nepravilno, kad ga narod za sto godina nije prihvatio. S druge strane, pošto sa Ukrajincima imamo zajedničku kulturnu tradiciju, ne treba s tom tradicijom prekidati sve veze. To u prošlosti još niko od Rusina nije uradio. Zato nam je i to pouka iz prošlosti.
Oni što smatraju da se možemo održati samo ako se priklonimo jačoj naciji, neka se malo više zagledaju u savremenost i našu prošlost: Naša prava (bilo naroda, bilo narodnosti) zagarantovana su nam ustavom, a o šačici Rusina zna takoreći ceo svet. Kako zbog ustava, tako i zbog celog sveta niko danas neće doći da nam oduzima prava. A ako se osvrnemo na prošlost, videćemo, kao što je to i M. Gubaš konstatovao, da su se Rusini kroz više od 240 godina održali iako su imali manja prava nego danas. Održala ih je njihova vitalnost. Stoga sam duboko uveren da ćemo se i u budućnosti održati dotle dok budemo imali makar delić one vitalnosti i vere s kakvom su naši pradedovi čuvali svoje ime i svoj jezik. Održaćemo se toliko bez obzira na to hoćemo li se proglasiti za narod ili za narodnost.
Ovaj dopis pišem i zato što sam svestan da problem našeg nacionalnog imena nije najvažniji problem u našem kulturnom životu. To je samo “problem” naše malobrojne inteligencije, a ne i svih Rusina. Zaslepljeni ovim, već 100 godina “nerešivim” problemom, mi ne vidimo važnije, mnogo važnije stvari:
Nakon Drugog svetskog rata imali smo osnovne škole (niže ili i više razrede) u svim rusinskim selima. Od tada do danas jedna po jedna škola se ukida. Prepuštamo se stihiji i ne preduzimamo energične korake da bismo sačuvali svoja prava koja nam daje ustav.
Kad su nam se škole ukinule, počeli smo da uvodimo fakultativno izučavanje rusinskog jezika. U nekim školama i toga već nema. Istina je da su nas tu i tamo kočili neki zakonski propisi, ali zakoni nisu večni i uvek se mogu promeniti. Gledamo kako se ukida izučavanje maternjeg jezika u školama gde ima 20 rusinskih učenika, a morali bismo nastojati da se ono održava i tamo gde ima dva-tri učenika, pa makar i samo jedan. Kontakt sa svom našom decom morali bismo održavati ne samo u našoj zemlji nego i u celom svetu.
Mi u sadašnjoj ekonomskoj krizi za svaku knjigu i svaku novinu čekamo novac od društva. A naše RNPD je sve to plaćalo iz priloga darodavaca. Upravo u sadašnje krizno vreme trebalo bi ponovo osnovati jedan pomoćni fond od dobrovoljnih priloga za naše kulturne potrebe.
Umesto lomljenja kopalja oko nevažnih stvari treba da damo sve snaga za obrađivanje našeg kulturno-prosvetnog polja.




dr Julijan TAMAŠ


RUSINSKO PITANJE U SREDNJOJ EVROPI

Istorija rusinskog pitanja u srednjoj Evropi počinje činjenicom da etnonim “Rusin” (“Ruten”) od XII veka pa do danas označava, u najširem smislu pre formiranja evropskih nacija, sve istočne Slovene; u užem smislu, sa stanovišta etnologije, označava starosedeoce Karpata kao njihov stabilni etnografski prostor. U širem smislu istorijskog prostora etnonim “Rusin” obuhvata, kao stariji, pretke današnjih Ukrajinaca, sve do raspada Austrougarske i do formiranja ukrajinske nacije i njene države, Ukrajinske SSR*. Rusini koji su ostali, nakon raspada Austrougarske 1918., u novoformiranim srednjoevropskim državama, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Jugoslaviji, zadržali su do danas etnonime “Rusin”, “Rusnak”, “Lemko”, sa starijim verzijama etnonima “Ugrorus” i novijim “Vihodnjar” (istočni Slovak”) i jugoslovenski “Rusnak”. Sudbina Rusina van Ukrajinske SSR zavisila je od politike državotvornih nacija prema manjinama. Za sve je karakteristično da bi se sličnim mehanizmom proglasila posebnost Rusina u svakoj srednjoevropskoj državi, kako bi se presekle istorijske i kulturne veze Rusina i Ukrajinaca kao najjače i najčitljivije, i kako bi se ubrzala asimilacija Rusina u državotvorne srednjoevropske nacije.
Za većinu Rusina srednje Evrope karakteristično je da su pripadnici grkokatoličke crkve - od 1596. Galicija, a od 1646. Zakarpatje (Prikarpatje) - dok su Rusini i Ukrajinci van srednje Evrope brojni pripadnici pravoslavne crkve, što neprekidno olakšava njihovo asimilovanje u Ruse. Koliko je grkokatolička crkva Rusinima Galicije i Jugoslavije čuvala nacionalni i kulturni identitet, toliko je olakšavala: prvo, prevođenje u katoličku veru, a potom potpunu denacionalizaciju u državotvorne katoličke srednjoevropske nacije, u Poljake, Slovake i Mađare. Danas, nezvanično, bez preciznog popisa, Rusina i Lemka u srednjoj Evropi ima oko milion: u Jugoslaviji ih zvanično ima oko 25.000, u Češko-Slovačkoj kao Rusina-Ukrajinaca ima ih isto toliko, u Poljskoj nezvanično oko 150.000, u Zakarpatskoj oblasti ih nezvanično ima oko 800.000. Broj Rusina u XX veku stagnira, jer bukvalno nikad nisu imali dokraja priznat nacionalni i kulturni identitet - osim u Jugoslaviji, gde su malobrojni i odsečeni od matičnog etnografskog prostora - te su bili poslednji živi dokaz jednog starog slovenskog identiteta, a time i slab istorijski integrativni faktor na svom izvornom istorijskom prostoru. Nakon raspada Austrougarske, Sen-Žermenskim mirom i Vašingtonskom konvencijom Rusinima je obećana autonomija.
U Masarikovoj i Benešovoj Čehoslovačkoj državi prvom prilikom bila je samo formalno ostvarena. Nigde dokraja nije bila izvedena. Odlukom Kominterne da ne postoji poseban rusinski narod, i nakon polovine XX veka, u Čehoslovačkoj se Rusini administrativno prevode u Slovake. Jer je navodno njihov rusinski jezik samo istočni dijalekt slovačkog jezika.
Međutim, to je bilo pogrešno obrazloženje. Ispravno objašnjenje jeste da je takozvani istočnoslovački dijalekt, u stvari, jezik Rusina, pri čemu Rusini nisu Slovaci, niti Slovjaci (kako ih je nazivao Hnatjuk) sa dekretivnim lingvističkim preimenovanjem.
U Čehoslovačkoj i srednjoj Evropi rusinsko pitanje je skinuto s dnevnog reda, a asimilacija je nakon raspada socijalističkih država u srednjoj Evropi dobila ubrzanje. Tamo gde su ostali vernici katoličke crkve, a to je opet Poljska, Čehoslovačka, Ukrajina, Mađarska i Jugoslavija, premda se u većini tih zemalja govori o Slovacima, Poljacima, Mađarima rusinske vere (grkokatolička crkva), mi danas sa sigurnošću znamo da su to, u stvari, i svi bivši (da li i budući?) Rusini, asimilovani u pripadnike državotvornih nacija srednje Evrope.
Rusinsko pitanje u srednjoj Evropi danas je politički ponovo aktuelizovano. Njegova važnost kroz istoriju srednje Evrope nimalo nije manja od jevrejskog ili romskog pitanja. Osam vekova ravnodušnosti Evrope pojačava njegovu aktuelnost. Istorijski fenomen koji preživi osam vekova ima pravo na život.
Svoj predlog šta uraditi s rusinskim pitanjem u srednjoj Evropi danas počinjem sećanjem na misao Vilijema Siton-Votsona Starijeg, koji je u knjizi »Nova Slovačka« (»The New Slowakia«, 1924, str. 800) rekao da neće biti mira u srednjoj Evropi - a njemu kao poznatom poznavaocu istorije srednje Evrope i Balkana moramo verovati - dok se ne reši manjinsko pitanje, jer manjine naseljavaju mnoga granična područja i time, u povoljnim istorijskim prilikama, prirodno destabilizuju postojeće granice. Mislim da manjine ne smi izvirivati iz svoje države, preko granice, na svoje matične teritorije kao na prostor sreće za granicom. Da bi manjine prepoznale prostor sreće u vlastitoj državi, državotvorne nacije srednje Evrope moraju promeniti taktiku prema njima, a to znači da manjine ne smeju biti neželjeni ili nezvani gosti. Kolektivna prava manjina treba odeliti od građanskih prava. Time nacija neće biti osnovni konstituent države, nego će to biti pojedinac (građanin kao zrela ljudska ličnost), kulturni identitet (i nacija i manjina), a ekonomija će biti onaj regulativ, onaj vetar koji će rasterati pauke što su nebo premrežili, koji će povezati ljude, države, nacije i manjine u njima. Granice će tako omekšati, a povezaće se ljudi iz srednje Evrope i neće se praviti zidovi između njih, zidovi između država, manjina, profesija, ličnosti - pa i zidovi u dušama ličnosti, ljudi kao pojedinaca, time padaju.
Predlažem da se u svim državama srednje Evrope prizna Rusinima regionalni, kulturni i nacionalni integritet. Najjača odbrana nacionalnog integriteta nije država, kako se pogrešno smatralo u Evropi u poslednja tri veka, nego ekonomija i kultura. Moneta i kultura najbolji su čuvari i nacionalnog identiteta i ljudskog dostojanstva. Rusinima nije tako važno da li su narod ili nacija.
Rusini su Evropa s jasnim kulturnim identitetom. Stoga su im regionalni kulturni identitet i kulturna autonomija dovoljni. Evropu (Poljaka, Slovaka, Ukrajinaca, Mađara, Jugoslovena) to mnogo ne košta, Rusinima je dovoljno, a i Evropa i Rusini dobijaju zdrav civilizacijski kriterijum proveren kroz sedam vekova istorije srednje Evrope. Možda će se time verifikovati tvrdnja da se trpljenjem stiže do sreće i da nije bez razloga rečeno u jednom starom grčkom zapisu: Rusin je vidra. To govori da: Vama ne škodi, a nama je dobro!
---------------------------------------------------
* U stvari, neki kao prvu ukrajinsku državu vide Galičko-Volinsku kneževinu, a kao drugu kratkotrajnu Ukrajinsku Narodnu Republiku (1917), kojoj je na čelu bio Mihail Hruševski. Danas, razume se, postoji Republika Ukrajina.